Imunosustav predškolskog djeteta, posebno onoga dobi do 3 godine, iznimno je osjetljiv jer je u fazi intenzivnog razvoja. Svi štetni čimbenici, i psihički i fizički, mogu narušiti djetetovo zdravlje. I starije dijete osjetljivo je na infekte, ali se organizam lakše može obraniti jer je njegov imunitet već nešto zreliji, pa su bolesti u toj dobi rjeđe i lakše se izliječe.
Naravno da se dijete ne može izolirati od svijeta oko sebe, ne možemo ga držati „pod staklenim zvonom“, ali što je dijete starije, sve lakše prođe.
Odvajanje od roditelja, posebice od majke, velik je problem za svu malu djecu. Dijete se često osjeća tužno kada ga majka ostavi u vrtiću jer ne razumije da će se vratiti i doći po njega nakon posla. Malo dijete nema sposobnost apstraktnog razmišljanja, a pojam o vremenu ne može shvatiti. Mnoga djeca u prvo vrijeme plaču kada ih roditelji ostavljaju u vrtiću. Neka plaču kraće, neka duže, neka se iznimno teško prilagode.
Posebnost rane dječje dobi koja pogoduje širenju infekcije jest i to da malo dijete istražuje svijet oko sebe stavljajući igračke u usta, koje potom dodaju drugoj djeci koja ih stavljaju sebi u usta. Neka djeca imaju dudice varalice koje ponekad podijele sa svojim vršnjacima…
Kad je dijete nesretno i nezadovoljno, imunitet je kao i kod odraslih pod stresom – oslabi i infekcije se brže šire.
Ponekad se vidi da su djeca koja su se teže prilagodila na vrtić češće bolesna. Češće izostaju, a kada se vrate, proces prilagodbe započinje ispočetka. Zbog toga što se dijete ne može odmah prilagoditi na sve što ga čeka u vrtiću, prvi tjedan dolazi po nekoliko sati na dan, čak neko vrijeme ostaje i roditelj uz njega. To je razdoblje privikavanja i kod većine djece prođe dobro, pa dijete lijepo prihvati vrtić.
Roditelji moraju biti strpljivi, ponekad i odlučni, unatoč tome što će u početku dijete plakati kad se odvaja od majke. Odgojitelj će ga preuzeti, znat će ga utješiti, zainteresirati za neku novu igračku, posvetiti mu više pozornosti.
Dobro je da dijete uza se ima kakvu dragu igračku, krpicu, čak i dudu varalcu ako ne može bez nje, kako bi se utješilo.
Naravno da je ponekad to bolno i teško i za roditelje i za dijete. Neka djeca uistinu teže prihvate odvajanje i novu sredinu sa svime što ona sa sobom nosi, pa se često kod kuće primijeti mokrenje u krevet kod djece koja su to prestala, potreba za dudom varalicom, češće buđenje noću uz plač, odbijanje hrane, nehotično ispuštanje stolice, čupkanje i frkanje kosice, neuobičajeno agresivno ponašanje bilo doma bilo u vrtiću. Neka djeca počnu gristi ili tući drugu…
Na sreću, to se ne događa tako često, a ako se dogodi, postoji stručni tim koji se sastoji od psihologa, pedagoga, zdravstvenog voditelja, ponekad i logopeda. Jako je važno da roditelj može konzultirati nekoga od stručnjaka čim primijeti bilo kakve promjene u ponašanju djeteta.
