Rođenjem prvoga djeteta započinje roditeljska njega i skrb. Iako se po prvi put susreću sa svom složenošću toga zadatka, preplavljeni novim doživljajima, roditelji ne započinju svoj odnos s dojenčetom učeći iz dana u dan, prikupljajući jedno po jedno iskustvo. Jedan dio priprema se odvija u vrijeme trudnoće, kada se roditelji emocionalno i praktično priređuju za svoju novu ulogu. Pri tome su od važnosti unutarbračni odnosi prije rođenja djeteta. Nezadovoljni brakom, sami sobom ili poslom kojim se neki od supružnika bavi često rezultira nezadovoljstvom zbog svoje roditeljske uloge, a sama skrb o djetetu doživljava se kao neugoda, opterećenje ili stres.
Istraživanja na području ranih odnosa između djeteta i roditelja koja su provedena u sedamdesetim i osamdesetim godinama dvadesetoga stoljeća otkrivaju središnju ulogu roditeljskoga responziviteta (prijemljivosti) za signale koje im dijete upućuje. Roditeljski responzivitet predstavlja temelj roditeljskoga utjecaja na kognitivni, lingvističiki i socijalni razvoj djeteta. Kapacitiranost je majke da prima signale i pruža adekvatne odgovore konstantna, iako se u prve tri godine djetetova razvoja složenost i zahtjevnost tih signala dramatično povećava.
Temeljna spoznaja o ulozi responziviteta majke i pružanja adekvatna odgovora nalazi svoje mjesto i daljnji razvoj u organiziranoj strukturi socijalnih interakcija koju predstavlja odnos tipa attachmenta. Teorija privrženosti (attachmenta) svojim organizacijskim modelom daje najcjelovitiji prikaz funkcioniranja i razvoja odnosa između roditelja i djeteta u prve tri godine života.
Nakon navršena 2 mjeseca dojenče doseže razinu razvoja u kojoj se javlja znatno intenzivnija socijalna komunikacija. U to se doba većina kontakata između majke i djeteta odvija “licem u lice” (hranjenje, povijanje, igranje), čime se otvaraju novi načini komunikacije. U tim odnosima zapaža se tendencija da dijete i majka nastoje prilagoditi svoje ponašanje prema ponašanju onoga drugog. Što je majka vještija (ili, bolje rečeno, sposobnija), bolje se prilagođuje i odgovara na ponašanje dojenčeta, to i dijete uspješnije odgovara na njezine signale. U osnovi je riječ o obostranu afektivnom prilagođavanju (affective attunement). U razdoblju od 3. do 9. mjeseca života postupno raste postotak usklađenosti ponašanja majke i djeteta (adekvatnost odgovora na upućeni signal). Često se ponavljana uspješna iskustva internaliziraju, ostaju zapamćena i omogućavaju predviđanje reakcija kod naredne komunikacije istoga tipa. Jednom prepoznata i zapamćena iskustva doprinose izgradnji selfa i razlikovanju vlastita bića od okruženja. Kako dijete psihomotorički napreduje i kako se prikupljaju komunikacijska iskustva (u oba sudionika), raste postotak uspješnih odgovora i skraćuje se vrijeme za njihovo pronalaženje. Naime u početku se češće javlja neadekvatan odgovor, nakon kojega slijedi ispravak – drugačiji odgovor. U tome procesu dijete se uči prilagođavati svoje aktivnosti kako bi ostvarilo željen odgovor. Time se unosi dinamika u interaktivnoj komunikaciji, a dijete uči putove popravka pogrešaka i povećanja učinkovitosti svojih signala.
Prema Trevarthenu, djeca već od rođenja imaju prirođenu sposobnost iskazivanja emocija i imaju intrinzičnu motiviranost da uspostavljaju afektivnu komunikaciju. Slijedom navedenoga Trevrthen prve mjesece nakon rođenja naziva razdobljem “primarnoga intersubjektiviteta”, nastojeći time istaknuti procese organiziranja komunikacijskih potencijala (otvaranje komunikacijskih kanala, mogućnosti prepoznavanja primljenih emocija, njihove obrade i odbacivanja). Postupno se razvija sposobnost da se pojedine emocije povežu i iskažu odgovarajućim, diferenciranim pokretom, glasanjem, pogledom i sl.. Nakon što je uspostavljen, taj se mehanizam u sljedećoj fazi razvoja (2-6. mjesec života) stavlja u funkciju interaktivne komunikacije s majkom i osiguravanja adekvatna odgovora (zadovoljavanja vlastite potrebe). Sa 6 mjeseci dijete već posjeduje obilje iskustava, u sebe je ugradilo mnoštvo obrazaca komuniciranja (ponašanja) s majkom i izgradilo mogućnost anticipacije pri susretu sa već doživljenim. Istovremeno se povećavaju motorički i spoznajni kapaciteti koji stavljaju dijete u odnos s drugim osobama i iskustvima. Dijete se dovodi u situaciju koja sa sobom donosi nepoznatost i nesigurnost. U toj fazi sazrijevanja dijete traži tumačenje situacije od bliskih osoba (majke, oca) i upute kako se ponašati. Taj se proces naziva “nalaženje socijalnoga oslonca” (social referencing).
U dobi od oko godine dana dijete se postupno odvaja od majke. Manje ovisno i pokretljivije, ono počinje istraživati okolinu i svoje mogućnosti. Odmaci od majke postaju sve veći i učestaliji. No dijete zna da je majka uvijek negdje blizu. Čak kada je i nema blizu (npr. kada počinje raditi), dijete zna da se ona brine o njemu. U toj dobi djeca obično imaju predmet koji je stalno uz njih, s kojim se uspavljuju i tješe (igračka, krpica, duda). To se naziva prijelazni objekt. To je neka vrsta zamjene za majku. Uvijek je tu kada treba i u nedostatku majke pomaže kada je teško.
Neuspješnost majke u afektivnome prilagođavanju rezultira neadekvatnim, neusklađenim odgovorima na djetetove poruke (potrebe). Time se duboko remeti unutarnja organizacija; otežano je stvaranje selfa i tumačenje signala iz okoline. Takva djeca imaju disorganizirano ponašanje i prema majci i prema vršnjacima. Djeca koja ne mogu polučiti adekvatan odgovor majke i zadovoljiti svoje afektivne potrebe koriste se unutarnjim mehanizmima zaštite kako bi uklonila osjećaj neugode. Dojenče tada može aktivirati nekoliko obrazaca ponašanja, kao što je samoutjeha (okretanje glave od prizora koji je izazvao nelagodu, sisanje palca), autostimulacija (ritmički pokreti, monotono i umirujuće glasanje, površna stimulacija određenih dijelova tijela) i drugo.
Negativni utjecaji na razvoj ranih afektivnih veza
Odnosi između dojenčeta i roditelja imaju snažan utjecaj na tjelesni, psihološki i socijalni razvoj djeteta. Poremećaji u tim odnosima, uzrokovani odvajanjem od roditelja ili traumatičnim i bolnim iskustvima s roditeljima, duboko remete razvoj djeteta.
Prve spoznaje o razornu učinku izostanka roditeljske skrbi zapažen je u djece koja su zbog gubitka obaju roditelja ili njihove nesposobnosti da skrbe o djeci, smještena u institucije (sirotišta). Spitz u svojemu radu iz 1945. godine opisuje visoki mortalitet tako zbrinute dojenčadi i psihološke poteškoće djece koja su dugo boravila u dječjim domovima za nezbrinutu djecu. Ondje je za skupinu od 8 djece skrbila jedna osoba (koja se često mijenjala). Vrijeme koje je svako pojedino dijete provodilo u interakciji s njegovateljicom bilo je vrlo kratko i nije bilo mogućnosti stavaranja dubljih emocionalnih veza. Kako su se između krevetića postavljali zastori, nije bilo ni komunikacije s vršnjacima, i djeca su odrastala u izolaciji, gotovo bez ikakvih vanjskih stimulacija. Ta su djeca bila podložna infekcijama – često s fatalnim ishodom. Prosječna težina i visina bila je ispod donje granice normale, a razvojni kvocijenti postupno su deteriorirali (od 124 na početku boravka preko 75 u dobi od 12 mjeseci do 45 u drugoj godini života). Uočava se da boravak u domovima koji djetetu pružaju puno podrške (prehrana, kreativni rad) umanjuje negativne efekte institucionalizacije na razvoj inteligencije, ali i nadalje ostaju problemi socijalne deprivacije, koji se javljaju zbog nemogućnosti uspostavljanja dubljih emocionalnih veza – razvoja attachmenta (česta izmjena njegovateljica). Zastoji do kojih dolazi u sklopu boravka djeteta u institucijama može se vrlo brzo nadoknaditi udomiteljstvom – smještanjem djeteta u obitelj. Potaknuti tim spoznajama, stručnjaci sve više propagiraju usvajanje djece.
Emocionalne poteškoće majke
Roditeljstvo je (roditeljska skrb i ljubav) nužno za normalan cjelokupan razvoj djeteta. Psihološki ili psihijatrijski poremećaji jednoga ili obaju roditelja duboko se odražavaju na zdravlje djeteta. Kako je u prvoj godini života majka najviše u kontaktu sa svojim djetetom, to su i istraživanja toga problema najvećim dijelom usmjerena na bolesti majke. S ozirom na složenost problematike u literaturi se nalaze različiti pristupi problemu psihičkih bolesti majke – od izučavanja genskih faktora koji uvjetuju poremećaje u djeteta, socijalnih faktora, koji su često popratna pojava mentalno bolesnih majki (siromaštvo, bračni problemi) do izučavanja poremećaja u intersubjektivnim odnosima između majke i djeteta. Kako bi se gradile rane relacije, prvi je uvjet da majka bude dostupna – da bude djetetu na raspolaganju. Teško je zamisliti situaciju u kojoj ne postoji mogućnost intersubjektivne izmjene emocija (komuniciranja). U toj situaciji individua (na tome mjestu to je dojenče) nalazi se u potpunoj izolaciji, bez mogućnosti emocionalnoga i kognitivnoga razvoja. U stvarnome životu to se događa u psihotičnih majki ili u djece koja su početkom dvadesetoga stoljeća smještana u institucije zbog napuštanja ili bolesti majke. Važno je znati da i u tim situacijama klinička slika djeteta može biti neupadna. Djeca mogu izgledati dobro njegovana, a majka se može činiti brižnom. No pomnijom analizom uočava se da nedostaje adekvatan sadržaj ranih veza majke i djeteta. Sve ostaje na vanjskoj formi, dok se na razini sadržaja nalazi praznina ili nesklad između potreba djeteta i odgovora majke (neusklađenost – non-attunement). Nakon brojnih neuspješnih pokušaja uspostave komunikacije s majkom dijete se povlači, prestaje slati signale i počinje se tješiti sisanjem i ritmičkim njihanjem glave ili tijela. Nakon stanovita vremena dojenče će ponovno pokušati uspostaviti komunikaciju, no nakon više neuspjeha ponovno se vraća na vlastite mehanizme obrane (utjehe). S vremenom taj obrazac ponašanja u djeteta postaje habitualan i stvara dubok osjećaj nemoći da izazove odgovor drugih te osjećaj da je majka nepouzdana, a svijet oko njega bezvrijedan. Dojenče tada postaje depresivno, ne kao odrazom depresije majke, nego zbog vlastite nemoći da uspostavi interakciju s okolinom.
Kada je majka emocionalno nedostupna (depresivna, nezainteresirana, prekomjerno ustrašena, preokupirana drugim problemima i sl.), dijete ne može dobiti odgovor od nje i postaje depresivno, rađa se dubok osjećaj da ne može uspostaviti komunikaciju s vanjskim svijetom. Majka koja ima emocionalnih problema ne može prepoznati poruku djeteta, pa ni odgovoriti na primjeren način. Uobičajeno majka šalje kriv odgovor ili odgovor izostaje u cijelosti. Tada dijete biva zanemareno. Ponekad takva majka osjeća da dijete nešto traži, pa mu pruža mnogo nepotrebnih stvari. Takva djeca izgledaju prezaštićena – površno gledajući, može se reći da plivaju u moru ljubavi i pažnje. No u osnovi njihova potreba nije zadovoljena. Na iskazani signal (zahtjev) dobivaju veliku količinu nepotrebnih stvari. I ta su djeca u osnovi zanemarena.
Dugo se smatralo da je postpartalna depresija jedan od najvažnijih patogena (stresora) za razvoj djeteta. Epidemiološka istraživanja pokazala su da se u oko 10% žena u prva 3 mjeseca nakon poroda javlja nepsihotična postpartalna depresija. Klinički je popraćena s iritabilnošću, anksioznošću, slabom koncentracijom, depresivnim raspoloženjem i mislima. Navedeni simptomi mogu se duboko odraziti na interpersonalne odnose, uključujući i odnos s vlastitim djetetom. Najveća se incidencija javlja u prva tri mjeseca nakon poroda, što koincidira s razdobljem koje definira Winnicott kao primarnu fazu majčinske preokupacije, kada se majčina fiziologija prilagođava djetetovu načinu funkcioniranja. Istovremeno se dijete prilagođava vanjskim uvjetima života i roditeljske skrbi te je iznimno osjetljiva na kvalitetu njihovih interpersonalnih kontakata. To potvrđuju i zapažanja da se u slučaju eksperimentalnoga prekida komunikacije s majkom u djeteta javlja distres i izbjegavanje. Tako visoka učestalost postpartalne depresije i problemi u ranome odnosu s djetetom još više dobivaju na važnosti, s obzirom na to da u većini kultura majka ima ulogu primarnoga njegovatelja i čini primarno okruženje djeteta. Nasuprot tome znatno rjeđe, tek oko 2-3 promila, majke imaju teške oblike postpartalne psihoze. S obzirom na visoku incidenciju postpartalne depresije činjenicu da je majka dominantni čimbenik u relaciji s dojenčetom te s obzirom na osjetljivost djeteta na kakvoću interpersonalnih relacija postavlja se pitanje mogućih negativnih utjecaja na rast i razvoj djeteta. Posljednjih dvadesetak godina provedena su brojna istraživanja koja su pokazala da djeca depresivnih majki imaju poremećaje ponašanja. Jedna imaju depresivne oblike, druga poremećaje vladanja (conduct disorders), a treća su hiperaktivna. Zbog nedostatne recipročne kognitivne stimulacije djeca depresivnih majki zaostaju u kognitivnome razvoju. Dojenčad depresivnih majki češće se rađaju s malom porodnom težinom (to doprinosi razvoju majčine depresije), više spavaju u dojenačkoj dobi, češće plaču, nemirnija su i izvijaju se u opistotonus. Zbog dugotrajnosti praćenja i poteškoća dobivanja longitudinalnoga uvida u zdravstveno stanje majke nije sasvim jasno u kojoj mjeri postoji razlika u trajnim posljedicama u djece čije su majke trajno depresivne ili se radilo samo o epizodi depresije u vrijeme testiranja (prvi postpartalni mjeseci). No čini se da su negativne posljedice vidljive dugo i nakon remisije depresije. Tako se u 58% djece u dobi od 8 godina još uvijek nalaze poremećaji ponašanja koji su bili prisutni u dobi od 3 godine, iako majka više nema simptoma depresije. Praćenjem majke i djeteta zapaženo je da depresivne majke rjeđe komuniciraju sa svojom djecom te da manje sudjeluju u pozitivnoj stimulaciji djeteta pri igri. Nasuprot tome njihova djeca rjeđe komuniciraju afektivno (smješkanje, pokazivanje igračke majci, vokalizacija za vrijeme zajedničke igre) i iskazuju jače znakove distresa pri odlasku majke. Te su majke u većoj mjeri preokupirane svojim poteškoćama, te su posljedično manje osjetljive na potrebe djeteta. Smatra se da oko 20% djece ima određenih poteškoća ako samo majka ima emocionalne poteškoće, dok se u 43% djece nalaze smetnje ako oba roditelja imaju emocionalnih problema.
Učinkovitost liječenja postpartalne depresije putem rane intervencije u obliku suporta i savjetovanja navodi na potrebu ranoga otkrivanja majki s povećanim rizikom za nastanak depresije. Tako se prenatalno uočeni bračni problemi, izrazito loš socioekonomski status, nedostatak bliske i pouzdane osobe te prethodne psihijatrijske bolesti smatraju pouzdanim indikatorima za povišen rizik nastanka postpartalne depresije. Nadalje, u ranome postnatalnom razdoblju, negativan odgovor na novorođenče, poteškoće hranjenja, loše raspoloženje i plačljivost, izostanak podrške obitelji (izostanak posjeta ili površna komunikacija za vrijeme posjeta) ukazuju na povećanu mogućnost razvoja postpartalne depresije.
Siromaštvo i samohrano roditeljstvo
Siromaštvo i njegove popratne pojave imaju utjecaja na zdravlje djeteta od trenutka začeća. Siromašne majke imaju češće u anamnezi rizične faktore (bolesti, navike), lošiju antenatalnu skrb (u širemu smislu riječi), iskazuju više znakova stresa tijekom trudnoće i za zdravlje štetnih navika. U SAD-u se procjenjuje da je svaka 4. siromašna majka u vrijeme trudnoće uzimala narkotike. U tim uvjetima dijete je intrauterino izloženo akutnomu ili kroničnomu stresu. Češće dolazi do prijevremena poroda i nedovoljna rasta za gestacijsku dob (nedostaščad). Takva su djeca konstitucijski vulnerabilnija i teža za njegu i odgajanje. Isti čimbenici djeluju i nakon poroda, te se javlja raskorak između povećanih zahtjeva od djeteta i ograničenih fizičkih i emocionalnih mogućnosti majke. Tako se majke nemirne, plačljive nedonoščadi, preopterećene stresom često okreću od djeteta ako ono ne reagira na njihov pokušaj utjehe. Tako uspostavljen negativni obrazac komunikacije teško se mijenja i trajno remeti rast i razvoj djeteta. Osim što se siromašna djeca češće rađaju vulnerabilna, zbog utjecaja prenatalnih faktora, zdrava djeca siromašnih obitelji češće i lakše postaju vulnerabilna zbog neodgovarajuće njege i prehrane. Ona češće obolijevaju od deficitarnih bolesti (slabokrvnost, rahitis, pothranjenost), trovanja olovom (stare zgrade ličene bojama koje su sadržavale i do 50% olova, olovne vodovodne cijevi), češće oboliljevaju i umiru od respiratornih bolesti, proljeva, malarije i AIDS-a (WHO Global Database) te češće stradavaju od ozljeda i trovanja. Upravo zbog svoje vulnerabilnosti siromašna djeca trebaju bolju zdravstvenu skrb. No zbog svojega statusa ona im je teže dostupna. Posljedica je siromaštva i viši postneonatalni mortalitet uzrokovan lošim uvjetima života i specifičnim problemima roditelja (National Commission to Prevent Infant Mortality, 1988). Prema jednom praćenju u Washingtonu, postneonatalni mortalitet u populaciji koja je primala socijalnu potporu kretao se 10,1 promila, dok je u preostalome dijelu populacije iznosio 1,4 promila. U SAD-u se procjenjuje da oko 10% najsiromašnije djece živi na ulici te da je oko 35% žena bez doma bilo trudno, odnosno da je 26% žena bez doma u protekloj godoni rodilo. Stoga je sasvim izvjesno da su djeca bez utočišta u posebnu riziku za nastanak zdravstvenih i razvojnih problema.
Život u takvim uvjetima odražava se na roditeljsku ulogu, interpersonalne odnose u obitelji te na svakodnevnu njegu i odgoj djeteta. Neredovitost (ponekad kaotičnost) u rasporedu spavanja, buđenja, hranjenja i previjanja djeteta, česta izmjena osoba koje vode brigu o tjetetu dijete i česte izmjene mjesta na kojemu dijete spava obilježavaju život kronično siromašne obitelji. Prijevremeno rođena djeca siromašnih roditelja više vremena provode s rodbinom ili prijateljima nego djeca bogatijih roditelja. U tim se situacijama dijete nerijetko veže za osobu koja nije član domaćinstva. Veći broj siromašnih obitelji nema reguliran bračni status. S druge strane, procjenjuje se da oko 80% neoženjenih očeva ne živi u kućanstvu sa svojim djetetom. Uloga oca u tim situacijama nije dovoljno istražena. Čini se da tek manji dio njih ima sposobnost preuzeti cjelokupnu odgovornost, dok većina prihvaća svoju ulogu oca parcijalno, pod određenim uvjetima u kojima dijelom sudjeluje u obiteljskome životu (posvećuju se ženi i malenima koji ga zovu “tata”), ne remeteći svoju slobodu. U tim obiteljima baka često preuzima ulogu majke, pri čemu manje ili više svjesno nastoji nadoknaditi propušteno u vlastitome majčinstvu. Nedostatak strukture dnevnih aktivnosti i kontinuiteta primarnoga objekta nedvojbeno remeti normalan emocionalni razvoj djeteta.
Svako dijete na neki način stvara svoga roditelja. Svako dijete iznova testira empatijski kapacitet roditelja, pa tako manje zahtjevna djeca mogu dobro napredovati i uz roditelja s manjim empatijskim i fizičkim kapacitetom, dok, nasuprot tome, “teška” djeca mogu u potpunosti iscrpiti roditelja koji posjeduje bogate kapacitete. Siromaštvo povećava vjerojatnost da će dijete biti zahtjevno za odgoj. Istovremeno, siromaštvo otkriva i pojačava učinke roditeljske vulnerabilnosti (zlostavljanje u vlastitome djetinjstvu, psihijatrijske bolesti u obitelji. Siromaštvo producira i nove stresore kao što su neugodno susjedstvo, zapušteno i prenapučeno kućanstvo te dehumanizaciju, gubitak kontrole nad vlastitom sudbinom i ovisnost o socijalnoj pomoći. Zajedno svi ti faktori, preokupiraju roditelje i podrivaju njihovu pažnju prema djetetu; troše fizičku i emocionalnu energiju, stavljaju na kušnju njihovo strpljenje, osjećaj kompetencije i kontrole nad vlastitom sudbinom. Pod tim utjecajem javljaju se paralizirajući osjećaji bijesa, razdražljivosti, umora, nemoći i beznađa, koji u kombinaciji s iscrpljenošću remete sposobnost komuniciranja s vlastitim dojenčetom. Prepoznavanje afektivnih potreba i signala djeteta te pružanje odgovarajućega odgovora (usklađena komunikacija) u znatnoj su mjeri inhibirani. Zapažaju se i česte promjene raspoloženja majke, uvjetovane kriznim situacijama, ali katkada i bez očigledna povoda. Njihova djeca također pokazuju promjene raspoloženja, pa se tako jedan dan zapaža ljutnja, drugi dan veselje, a treći dan nema iskazivanja nikakvih emocija. Kod majki koje su svjesne potreba djeteta ipak se zapaža da u kriznim situacijama stavljaju potrebe djeteta u drugi plan i posvećuju se više akutnim problemima. Čini se da roditelji većinom očekuju da se dijete prilagodi njihovim mogućnostima u okviru svakodnevnog života, a manje da se oni prilagode potrebama djeteta. Zapaža se da djeca siromašnih obitelji često dobivaju puno ljubavi od roditelja, djedova, baka i druge rodbine. No to se događa uglavnom kada odrasli imaju vremena i osobnu potrebu da komuniciraju s djetetom. Dijete ne može ostvariti komunikaciju prema vlastitoj volji i potrebi. Preokupiranost poslovima oko njege, hranjenja i brige za tjelesno zdravlje djeteta često dovodi do zapostavljanja igre i empatijske responzivnosti. Često opterećene sjećanjima na vlastito siromašno djetinjstvo, majke dominantno nastoje osigurati hranu, pelene, odjeću i ostale stvari koje u siromaštvu nedostaju. Zabava i igra s djetetom često se smatra luksuzom koji sebi ne mogu priuštiti. Te majke manje uživaju u igri s djetetom i češće nastoje kontrolirati (diktirati) način interakcije.
Adolescentno materinstvo u uobičajenim uvjetima života
Izvještaji Nacionalnoga Centra za zdravstvenu statistiku u SAD-u iz 1991. godine upozoravaju na 1/4 mladih djevojaka ispod 19 godina koje ostaju trudne. S adolescentnom trudnoćom dolazi i adolescentno roditeljstvo, koje prisiljava mlade žene, koje su i same još djeca, na preuzimanje visoke odgovornosti materinstva.
Istraživanje Džepine i sur. 1990. u populaciji hrvatskih adolescenata pokazuje da više od polovice ispitanika ne koristi nikakvu zaštitu u spolnim odnosima, pa je 4,5% spolno aktivnih adolescentica imalo trudnoću, od kojih je 1/5 rodila.
Adolescentno je roditeljstvo u uobičajenim uvjetima života suočeno s brojnim problemima. Mladi, sposobni za seksualnu reprodukciju, nedovoljno odrasli, kognitivno i psihološki nezreli, posjedujući tek nekoliko zakonskih prava, većinom se teško suočavaju s odgovornostima roditeljstva.
Kognitivna nezrelost adolescenata i drugi razvojni činitelji, usredočuju pažnju mladih na sebe same. Upravo to može utjecati na to da imaju manje pažnje prema svomu djetetu, da slabije prepoznaju potrebe svoga djeteta ili da ga zapostave u odnosu na svoje potrebe i da u cjelini takvo roditeljstvo bude manje kvalitetno.
U osnovi problematike adolescentnoga roditeljstva nalazi se adolescentno odrastanje u biološkome, kognitivnome, psihološkome i socijalnome smislu u okruženju kroničnoga stresa posebno označenoga siromaštvom, ograničenim mogućnostima obrazovanja i obiteljskom nestabilnošću. U većini slučajeva adolescentne majke trpe od trajnih i/ili privremenih psiholoških, socijalnih i ekonomskih poteškoća. U poredbi s odraslijim majkama Osoffski i Hann, ukazuju da adolescentne majke imaju više raspršena identiteta, manjak samostalnosti, češće su depresivne, imaju manjak samopoštovanja i poteškoće s povjerenjem u odnosima.
Postoje sasvim sigurni i važni pokazatelji da su majke u depresiji više emocionalno udaljene i neposvećene svojoj djeci, – štoviše, mnoge su od njih i u rastućemu riziku od fizičke agresije prema djeci, što zasigurno implicira i povišen rizik takve djece za afektivne probleme.
Siromaštvo i neimaština snažno doprinose problemu s kojim se sučeljava adolescentna majka. Ono povisuje rizik od velika broja okolnosti teškoća, uključujući nerijetko život na rubu zakona, česte promjene mjesta boravka, teškoće u dnevnim obvezama, teškoće u podizanju djece te manjak emotivne i socijalne podrške.
Uz tako visokorizično socioemocionalno ozračuje u okviru kojega adolescentni roditelji žive uz svoje dijete postoje i pokazatelji problematike u kognitivnome području.
Mnoge adolescentne majke malo razgovaraju sa svojom djecom. I može se očekivati da i djeca slabo verbaliziraju. Živeći u siromašnu kognitivnom okruženju, nesumnjivo su takva djeca izložena povišenu riziku da razviju smetnje ponašanja i/ili učenja, naročito pri ulasku u organizirane sustave školovanja.
U mnogim studijama adolescentne majke opisane su kao one koje imaju manje znanja o razvojnim potrebama i razvojnome usmjerenju svoje djece u odnosu na odraslije majke. Posljednja istraživanja Fusrtenberga, Baranowskog, Schilmoellera i Higginsa pokazuju da poučavanje o roditeljstvu može znatno smanjiti rizik za razvojne probleme djece.
Unatoč problematici adolescentnoga roditeljstva čini se da neke mlade majke i njihova djeca ipak idu dobro. Razlozi uspješnoga adolescentnog roditeljstva nalaze se u brojnim čimbenicima, od kojih je svakako jedan od ključnih – podrška mladim roditeljima bilo u obitelji, prijatelja ili šire, pomoć i alternativna skrb druge osobe u kući, zatim mogućnost nastavka obrazovanja i kontroliranje fertiliteta.
Samopoštovanje je sljedeći vrlo važan čimbenik uspješnosti adolescentnoga roditeljstva. Što se mlada majka bude osjećala bolje prema samoj seb, to će zasigurno biti i bolje raspoložena prema svome djetetu. Više je problematičnoga roditeljstva nađeno u relaciji visoke razine depresivnosti majke i niske razine samopoštovanja.
Unatoč teoretskim razlikama kojima se pokušava konceptualizirati odnos roditelj : dijete postoji slaganje da je glavna komponenta uspješna roditeljstva -roditeljska osjećajnost (sensitivity). Osjećajno ponašanje roditelja uključuje sposobnost provođenja prikladnih odgovora na dječje signale, posebno na (najvažniji od njih) dječji plač. Roditelj mora uočiti potrebu djeteta, interpretirati je ispravno i dati joj prikladan odgovor na učinkovit način.
Emocionalno zreli parovi koji imaju dijete uglavnom uspješno prebrođuju probleme koji su, prije svega, vezani uz adolescentnu dob i stresne događaje koji mladu osobu prate u sklopu te problematike. Upravo je zato sposobnost adolescenata za uspješno roditeljstvo predmetom mnogih ispitivanja. Adolescent u zamahu svoga fizičkog, psihičkog i socijalnog razvoja nerijetko je sam sebi problem, što proizlazi iz teškoća većinom psihosocijalne naravi. Takav može imati umanjene sposobnosti za “osjećajno roditeljstvo”, sa nesumnjivo dalekosežnim posljedicama za razvoj djeteta.
Praćenjem adolescentnih majki za vrijeme rata u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u usporedbi s ostalim majkama, zapazili smo ove pojave: 1. nižu razinu znanja o temeljnim znanjima o razvoju i potrebama djeteta (koje je mlijeko najbolje, kada dijete počne sjediti, hodati i govoriti), što ukazuje na niži stupanj zainteresiranosti (emocionalne orijentiranosti) prema djetetu; 2. veću učestalost emocionalnih poteškoća i manju učestalost depresije; 3. nižu učestalost uspostave kontakta s djetetom (kontakt očima, smiješkom, nježnim dodirima ili započinjanjem igre); 4. nižu učestalost pokušaja uspostave kontakta s djetetove strane; 5. kraće razdoblje dojenja; 6. niži stupanj prepoznavanja djetetovih signala (prepoznavanje razloga djetetova plača); 7. nižu razinu samopouzdanja i samopoštovanja; 8. veću učestalost doživljavanja brige o djetetu kao izrazito težak teret. U programu psihosocijalne pomoći njima je posvećena posebna pozornost i pojačana skrb.
| RIZIČNE SKUPINE – SAŽETO: |
|---|
|
|---|
ZNACI UPOZORENJA
Odnos majke prema djetetu odražava se već tijekom trudnoće, stoga redovitost ginekoloških kontrola može biti jedan od pokazatelja budućeg odnosa sa novorođenim djetetom. Izostanak ili neredovitost kontrola tijekom trudnoće predstavlja značajni pokazatelj budućih poremećaja.
Duljina dojenja, redovita profilaksa slabokrvnosti i rahitisa također odražavaju kvalitetu ranoga odnosa između majke i djeteta. Njihova zastupljenost umanjuje rizik zanemarivanja i drugih poremećaja u ranome odnosu.
Za usklađenost u međusobnoj komunikaciji važno je da majka razumije poruke koje šalje dijete, da razumije i zadovolji iskazane potrebe. Majke koje imaju viši stupanj formalne naobrazbe i više znanja o razvoju djeteta uspješnije ostvaruju komunikaciju sa svojim dojenčetom i znatno rjeđe ih zanemaruju.
Oskudna komunikacija između majke i dojenčeta (držanje djeteta, igra, glasovna komunikacija, dodiri, razmjena emocija) može biti znakom težeg poremećaja ranog odnosa.
Posebno rizičnu skupinu čine adolescentne majke (dob do 19 godina) zbog znatno veće učestalosti poremećaja u komunikaciji s djetetom, znakova zanemarivanja, niže razine poznavanja potreba i razvoja djeteta (koje je mlijeko najbolje, kada dijete počne sjediti, kada prohoda i kada progovori), izostanka odvođenja na liječničke preglede i davanja D vitamina, češćih kožnih infekcija njihove djece i slabije procijepljenosti.
Majke koje puše češće zanemaruju osobnu higijenu, higijenu djeteta i prostora u kojemu borave i češće imaju muževe koji su također higijenski zapušteni. Djeca majki koje puše češće obolijevaju od bolesti dišnih putova. Zbog svega navedenog pušenje majke može biti još jedan od indikatora poremećaja u ranome odnosu majka : dijete u ispitivanoj populaciji.
Zanemarivanje dojenčadi odražava dubok poremećaj u ranim vezama između majke i njezina dojenčeta. Najpouzdaniji indikatori navedenoga poremećaja jesu higijenska zapuštenost majke i/ili djeteta, prezaštićenost djeteta, neprepoznavanje razloga plača djeteta i izostanak njegovog dovođenja na preventivne preglede. Majke iz te skupine imaju češće prisutne simptome PTSP-a, poteškoće prilagodbe, poteškoće osamostaljivanja, emocionalne poteškoće te manjak samopoštovanja i samopuzdanja. Češće je tu riječ o adolescentnim majkama. U njihove djece znatno se češće nalazi nedostatna i nekvalitetna komunikacija s dojenčetom, manjkava procijepljenost, nedavanje D vitamina, slabokrvnost, kronični proljevi, kožne infekcije i učestale upale dišnih putova. Time se utvrđuje praktična vrijednost tih indikatora poremećaja ranih veza u svakodnevnome radu profesionalaca koji rade s malom djecom i njihovim obiteljima. Prisutnost nekih od navedenih i lako uočljivih indikatora treba biti jasno upozorenje da se neodložno obrati pozornost na odnos majke i njezina djeteta te da se istraže uzroci uočenih poremećaja.
Proširite znanje o temi za zdravlje Vašeg djeteta
