Roditeljska njega i skrb počinju rođenjem djeteta. Pripreme za tu odgovornost često započinju tijekom trudnoće kroz emocionalnu i praktičnu pripremu. Kvaliteta ranih odnosa između roditelja i dojenčeta ključna je za djetetov emocionalni, kognitivni i socijalni razvoj. Rođenjem prvoga djeteta započinje roditeljska njega i skrb. Iako se po prvi put susreću sa svom složenošću toga zadatka, preplavljeni novim doživljajima, roditelji ne započinju svoj odnos s dojenčetom učeći iz dana u dan, prikupljajući jedno po jedno iskustvo. Jedan dio priprema se odvija u vrijeme trudnoće, kada se roditelji emocionalno i praktično priređuju za svoju novu ulogu. Pri tome su od važnosti unutarbračni odnosi prije rođenja djeteta. Nezadovoljni brakom, sami sobom ili poslom kojim se neki od supružnika bavi često rezultira nezadovoljstvom zbog svoje roditeljske uloge, a sama skrb o djetetu doživljava se kao neugoda, opterećenje ili stres.
Istraživanja na području ranih odnosa između djeteta i roditelja koja su provedena u sedamdesetim i osamdesetim godinama dvadesetoga stoljeća otkrivaju središnju ulogu roditeljskoga responziviteta (prijemljivosti) za signale koje im dijete upućuje. Roditeljski responzivitet predstavlja temelj roditeljskoga utjecaja na kognitivni, lingvističiki i socijalni razvoj djeteta. Kapacitiranost je majke da prima signale i pruža adekvatne odgovore konstantna, iako se u prve tri godine djetetova razvoja složenost i zahtjevnost tih signala dramatično povećava.
Temeljna spoznaja o ulozi responziviteta majke i pružanja adekvatna odgovora nalazi svoje mjesto i daljnji razvoj u organiziranoj strukturi socijalnih interakcija koju predstavlja odnos tipa attachmenta. Teorija privrženosti (attachmenta) svojim organizacijskim modelom daje najcjelovitiji prikaz funkcioniranja i razvoja odnosa između roditelja i djeteta u prve tri godine života.
Razvoj socijalne komunikacije u dojenčadi
Nakon navršena 2 mjeseca dojenče doseže razinu razvoja u kojoj se javlja znatno intenzivnija socijalna komunikacija. U to se doba većina kontakata između majke i djeteta odvija “licem u lice” (hranjenje, povijanje, igranje), čime se otvaraju novi načini komunikacije.
Prilagodba ponašanja između majke i djeteta
U tim odnosima zapaža se tendencija da dijete i majka nastoje prilagoditi svoje ponašanje prema ponašanju onoga drugog. Što je majka vještija (ili, bolje rečeno, sposobnija), bolje se prilagođuje i odgovara na ponašanje dojenčeta, to i dijete uspješnije odgovara na njezine signale. U osnovi je riječ o obostranom afektivnom prilagođavanju (affective attunement).
Prilagodba ponašanja između majke i djeteta
U razdoblju od 3. do 9. mjeseca života postupno raste postotak usklađenosti ponašanja majke i djeteta (adekvatnost odgovora na upućeni signal). Često se ponavljana uspješna iskustva internaliziraju, ostaju zapamćena i omogućavaju predviđanje reakcija kod naredne komunikacije istog tipa. Jednom prepoznata i zapamćena iskustva doprinose izgradnji selfa i razlikovanju vlastita bića od okruženja.
Napredak komunikacijskih vještina i korekcija odgovora
Kako dijete psihomotorički napreduje i kako se prikupljaju komunikacijska iskustva (u oba sudionika), raste postotak uspješnih odgovora i skraćuje se vrijeme za njihovo pronalaženje. Naime, u početku se češće javlja neadekvatan odgovor, nakon kojega slijedi ispravak – drugačiji odgovor. U tome procesu dijete se uči prilagođavati svoje aktivnosti kako bi ostvarilo željeni odgovor.
Dinamika interaktivne komunikacije
Time se unosi dinamika u interaktivnu komunikaciju, a dijete uči putove popravka pogrešaka i povećanja učinkovitosti svojih signala.
Prirodna sposobnost afektivne komunikacije kod djece
Prema Trevarthenu, djeca već od rođenja imaju prirođenu sposobnost iskazivanja emocija i intrinzičnu motiviranost za uspostavljanje afektivne komunikacije. Slijedom toga, Trevarthen prve mjesece nakon rođenja naziva razdobljem “primarnoga intersubjektiviteta”, ističući time procese organiziranja komunikacijskih potencijala – otvaranje komunikacijskih kanala, mogućnost prepoznavanja primljenih emocija te njihovu obradu i odbacivanje.
Razvoj interaktivne komunikacije
Postupno se razvija sposobnost povezivanja emocija s odgovarajućim izražavanjem putem pokreta, glasanja ili pogleda. Kada se taj mehanizam jednom uspostavi, u fazi razvoja od 2. do 6. mjeseca života stavlja se u funkciju interaktivne komunikacije s majkom, čime dijete osigurava adekvatan odgovor na svoje potrebe.
Anticipacija i socijalni razvoj djeteta
Sa 6 mjeseci dijete već posjeduje bogato iskustvo u interakciji s majkom, razvijajući obrasce ponašanja koji mu omogućuju anticipaciju reakcija prilikom susreta s poznatim situacijama. Istovremeno se povećavaju motorički i spoznajni kapaciteti, što dijete postavlja u interakciju s drugim osobama i novim iskustvima.
Pronalazak socijalnog oslonca
Kako sazrijeva, dijete se sve češće susreće s nepoznatim situacijama, koje mogu izazvati nesigurnost. U takvim trenucima traži tumačenje i vodstvo bliskih osoba (majke, oca) kako bi razumjelo kako se ponašati. Taj se proces naziva “nalaženje socijalnog oslonca” (social referencing).
U dobi od oko godine dana dijete se postupno odvaja od majke. Manje ovisno i pokretljivije, ono počinje istraživati okolinu i svoje mogućnosti. Odmaci od majke postaju sve veći i učestaliji. No dijete zna da je majka uvijek negdje blizu. Čak kada je i nema blizu (npr. kada počinje raditi), dijete zna da se ona brine o njemu. U toj dobi djeca obično imaju predmet koji je stalno uz njih, s kojim se uspavljuju i tješe (igračka, krpica, duda). To se naziva prijelazni objekt. To je neka vrsta zamjene za majku. Uvijek je tu kada treba i u nedostatku majke pomaže kada je teško.
Neuspješnost majke u afektivnome prilagođavanju rezultira neadekvatnim, neusklađenim odgovorima na djetetove poruke (potrebe). Time se duboko remeti unutarnja organizacija; otežano je stvaranje selfa i tumačenje signala iz okoline. Takva djeca imaju disorganizirano ponašanje i prema majci i prema vršnjacima. Djeca koja ne mogu polučiti adekvatan odgovor majke i zadovoljiti svoje afektivne potrebe koriste se unutarnjim mehanizmima zaštite kako bi uklonila osjećaj neugode. Dojenče tada može aktivirati nekoliko obrazaca ponašanja, kao što je samoutjeha (okretanje glave od prizora koji je izazvao nelagodu, sisanje palca), autostimulacija (ritmički pokreti, monotono i umirujuće glasanje, površna stimulacija određenih dijelova tijela) i drugo.
Negativni utjecaji na razvoj ranih afektivnih veza
Odnosi između dojenčeta i roditelja imaju snažan utjecaj na tjelesni, psihološki i socijalni razvoj djeteta. Poremećaji u tim odnosima, uzrokovani odvajanjem od roditelja ili traumatičnim i bolnim iskustvima s roditeljima, duboko remete razvoj djeteta.
Posljedice nedostatka roditeljske skrbi
Prve spoznaje o razornom učinku izostanka roditeljske skrbi dolaze iz istraživanja djece smještene u institucije (sirotišta). Spitz je još 1945. godine opisao visoki mortalitet kod dojenčadi i psihološke poteškoće djece koja su dugo boravila u domovima za nezbrinutu djecu.
Emocionalna deprivacija u institucijama
U takvim ustanovama jedna osoba često je brinula o osmero djece, a zbog česte promjene osoblja nije bilo mogućnosti za stvaranje dubljih emocionalnih veza. Djeca su odrastala u izolaciji, bez interakcije s vršnjacima i vanjskih stimulacija, što ih je činilo podložnima infekcijama – često s fatalnim ishodom.
Utjecaj institucionalizacije na razvoj djeteta
Prosječna težina i visina djece u institucijama bile su ispod normale, dok je razvojni kvocijent značajno opadao – s 124 pri dolasku do 45 u drugoj godini života. Čak i u domovima gdje su djeca imala dobru prehranu i kreativne aktivnosti, problemi socijalne deprivacije nisu nestajali.
Udomiteljstvo kao rješenje
Zbog nemogućnosti uspostavljanja dubokih emocionalnih veza, dolazilo je do poremećaja attachmenta, što se može ublažiti udomljavanjem djeteta u obitelj. Stručnjaci sve više propagiraju usvajanje djece kao najbolje rješenje za njihovu dobrobit.
Utjecaj majčinih emocionalnih poteškoća na dijete
Roditeljstvo je temelj za normalan emocionalni i kognitivni razvoj djeteta. Psihološki ili psihijatrijski poremećaji jednog ili oba roditelja mogu se duboko odraziti na zdravlje djeteta. Budući da je majka u prvim mjesecima najviše u kontaktu s djetetom, njezino emocionalno stanje značajno utječe na njegov razvoj.
Socijalni i psihološki faktori koji utječu na odnos majke i djeteta
Na kvalitetu odnosa između majke i djeteta mogu utjecati različiti faktori, uključujući:
• Genetske predispozicije koje uvjetuju poremećaje u djeteta,
• Socijalne okolnosti poput siromaštva ili bračnih problema,
• Poremećaje u intersubjektivnim odnosima, gdje majka ne odgovara adekvatno na djetetove potrebe.
Za stabilan odnos između majke i djeteta prvi je uvjet dostupnost majke, odnosno njezina emocionalna i fizička prisutnost.
Posljedice nedostatka emocionalne povezanosti
Ako majka nije emocionalno dostupna, dijete može razviti mehanizme samoutjehe, poput sisanja palca ili ritmičnog njihanja tijela. Nakon višestrukih neuspješnih pokušaja uspostavljanja komunikacije, dijete se povlači i prestaje slati signale.
S vremenom se razvija obrazac nesigurne privrženosti, što može rezultirati osjećajem nepouzdanosti u majku i nepovjerenjem u svijet oko sebe. Ova iskustva u ranom djetinjstvu mogu dugoročno utjecati na emocionalnu stabilnost djeteta.
Kada je majka emocionalno nedostupna (depresivna, nezainteresirana, prekomjerno ustrašena, preokupirana drugim problemima i sl.), dijete ne može dobiti odgovor od nje i postaje depresivno, rađa se dubok osjećaj da ne može uspostaviti komunikaciju s vanjskim svijetom. Majka koja ima emocionalnih problema ne može prepoznati poruku djeteta, pa ni odgovoriti na primjeren način. Uobičajeno majka šalje kriv odgovor ili odgovor izostaje u cijelosti. Tada dijete biva zanemareno. Ponekad takva majka osjeća da dijete nešto traži, pa mu pruža mnogo nepotrebnih stvari. Takva djeca izgledaju prezaštićena – površno gledajući, može se reći da plivaju u moru ljubavi i pažnje. No u osnovi njihova potreba nije zadovoljena. Na iskazani signal (zahtjev) dobivaju veliku količinu nepotrebnih stvari. I ta su djeca u osnovi zanemarena.
Postporođajna depresija i njezin utjecaj na razvoj djeteta
Dugo se smatralo da je postporođajna depresija jedan od ključnih stresora za razvoj djeteta. Epidemiološka istraživanja pokazuju da se u oko 10% žena unutar prva tri mjeseca nakon poroda javlja nepsihotična postporođajna depresija.
Simptomi i posljedice postporođajne depresije
Postporođajna depresija često je popraćena:
• Iritabilnošću i anksioznošću,
• Smanjenom koncentracijom,
• Depresivnim raspoloženjem,
• Poteškoćama u interpersonalnim odnosima, uključujući odnos s djetetom.
Najveća incidencija depresije javlja se u prva tri mjeseca nakon poroda, što se poklapa s razdobljem majčinske preokupacije koju definira Winnicott. U tom periodu majka se prilagođava djetetovu ritmu, a svaka emocionalna nestabilnost može utjecati na sigurnost privrženosti djeteta.
Dugoročni učinci na djecu depresivnih majki
Posljednja istraživanja pokazuju da djeca depresivnih majki često razvijaju:
• Poremećaje ponašanja, uključujući hiperaktivnost i poremećaje vladanja,
• Kašnjenje u kognitivnom razvoju, zbog smanjene stimulacije,
• Povećanu osjetljivost na stres, što može trajati i u kasnijoj dobi.
Uočeno je da čak 58% djece u dobi od 8 godina još uvijek pokazuje znakove problema u ponašanju koji su bili prisutni već u dobi od 3 godine, unatoč poboljšanju majčina emocionalnog stanja.
Interakcija majke i djeteta u ranom razvoju
Znanstvena istraživanja pokazuju da depresivne majke rjeđe komuniciraju sa svojom djecom, manje sudjeluju u igri i pokazuju smanjen interes za djetetove potrebe. Djeca depresivnih majki često imaju slabiji afektivni odgovor i izraženiji stres prilikom odvajanja od roditelja.
Utjecaj roditeljskih emocionalnih poteškoća na dijete
Istraživanja pokazuju da oko 20% djece ima određene poteškoće ako samo majka ima emocionalne probleme. Međutim, rizik se povećava na 43% ako oba roditelja imaju emocionalne poteškoće.
Prevencija i rana intervencija
Rano otkrivanje majki s povećanim rizikom od postpartalne depresije ključno je za prevenciju negativnih posljedica kod djeteta. Faktori koji povećavaju rizik uključuju:
• Bračne probleme,
• Loš socioekonomski status,
• Nedostatak bliske i pouzdane podrške,
• Prijašnje psihijatrijske bolesti.
Također, u postnatalnom razdoblju znakovi poput:
- Negativnog odgovora na novorođenče,
- Poteškoća s hranjenjem,
- Plačljivosti,
- Izostanka podrške obitelji,
mogu ukazivati na povećanu mogućnost razvoja postpartalne depresije.
Siromaštvo i samohrano roditeljstvo
Siromaštvo ima značajan utjecaj na zdravlje djeteta već od trenutka začeća. Siromašne majke češće imaju rizične čimbenike poput lošije antenatalne skrbi i povećane izloženosti stresu. U nekim slučajevima, intrauterini stres može rezultirati prijevremenim porodom ili niskom porođajnom težinom djeteta, što dodatno povećava rizik od komplikacija u razvoju.
Povećani zdravstveni rizici kod siromašne djece
Zbog nepovoljnih uvjeta, siromašna djeca češće pate od:
• Slabokrvnosti i pothranjenosti,
• Trovanja olovom iz starih zgrada i vodovodnih cijevi,
• Veće osjetljivosti na respiratorne infekcije,
• Povećane smrtnosti u postneonatalnom razdoblju.
Prema istraživanjima, čak 10% najsiromašnije djece u SAD-u živi na ulici, a značajan broj majki bez doma rodio je u prethodnoj godini.
Neredovitost i kaotičnost u obiteljskom životu
Siromašne obitelji često se suočavaju s nedostatkom strukture u svakodnevnim rutinama, uključujući raspored spavanja, hranjenja i njege djeteta. Česta izmjena osoba koje vode brigu o djetetu može dovesti do problema u emocionalnom razvoju i privrženosti.
Uloga očeva i drugih članova obitelji
U siromašnim obiteljima često dolazi do odsutnosti oca, a čak 80% neoženjenih očeva ne živi u kućanstvu s djetetom. U tim slučajevima, bake često preuzimaju ulogu primarnog skrbnika, pokušavajući nadoknaditi propušteno u vlastitom roditeljstvu.
Siromaštvo i zahtjevnost roditeljstva
Svako dijete na neki način oblikuje roditelja. Djeca s većim potrebama mogu potpuno iscrpiti roditelje, dok se siromaštvo dodatno odražava na kapacitete roditelja za pružanje adekvatne brige.
Stres i roditeljska iscrpljenost
Siromaštvo ne samo da povećava vjerojatnost da će dijete biti zahtjevnije za odgoj, već i otkriva i pojačava roditeljske vulnerabilnosti poput zlostavljanja u vlastitom djetinjstvu ili psihijatrijskih problema. Roditelji su pod stalnim stresom, što može rezultirati osjećajima bijesa, umora, nemoći i beznađa.
Utjecaj na interakciju roditelja i djeteta
Pod utjecajem siromaštva dolazi do:
• Smanjene sposobnosti prepoznavanja djetetovih potreba,
• Manje empatijske komunikacije između roditelja i djeteta,
• Neusklađenih odgovora na emocionalne signale djeteta.
Promjene raspoloženja kod majki i djece
Siromašne obitelji često doživljavaju promjene raspoloženja, što se prenosi i na djecu. Jedan dan mogu biti ljuta, drugi dan vesela, a ponekad izostaje bilo kakva emocionalna reakcija. Djeca često dobivaju ljubav i pažnju odraslih samo kada oni imaju vremena, što može otežati razvoj stabilne emocionalne veze.
Fokus na osnovne potrebe umjesto igre i interakcije
Majke koje su preopterećene osiguravanjem hrane, pelena i osnovnih potrepština često zanemaruju igru i emocionalnu povezanost s djetetom. Zabava i igra se smatraju luksuzom koji si ne mogu priuštiti, što negativno utječe na socijalni i emocionalni razvoj djeteta.
Adolescentno materinstvo u uobičajenim uvjetima života
Izvještaji Nacionalnoga Centra za zdravstvenu statistiku u SAD-u iz 1991. godine upozoravaju na 1/4 mladih djevojaka ispod 19 godina koje ostaju trudne. S adolescentnom trudnoćom dolazi i adolescentno roditeljstvo, koje prisiljava mlade žene, koje su i same još djeca, na preuzimanje visoke odgovornosti materinstva.
Istraživanje Džepine i sur. 1990. u populaciji hrvatskih adolescenata pokazuje da više od polovice ispitanika ne koristi nikakvu zaštitu u spolnim odnosima, pa je 4,5% spolno aktivnih adolescentica imalo trudnoću, od kojih je 1/5 rodila.
Adolescentno je roditeljstvo u uobičajenim uvjetima života suočeno s brojnim problemima. Mladi, sposobni za seksualnu reprodukciju, nedovoljno odrasli, kognitivno i psihološki nezreli, posjedujući tek nekoliko zakonskih prava, većinom se teško suočavaju s odgovornostima roditeljstva.
Kognitivna nezrelost adolescenata i drugi razvojni činitelji, usredočuju pažnju mladih na sebe same. Upravo to može utjecati na to da imaju manje pažnje prema svomu djetetu, da slabije prepoznaju potrebe svoga djeteta ili da ga zapostave u odnosu na svoje potrebe i da u cjelini takvo roditeljstvo bude manje kvalitetno.
U osnovi problematike adolescentnoga roditeljstva nalazi se adolescentno odrastanje u biološkome, kognitivnome, psihološkome i socijalnome smislu u okruženju kroničnoga stresa posebno označenoga siromaštvom, ograničenim mogućnostima obrazovanja i obiteljskom nestabilnošću. U većini slučajeva adolescentne majke trpe od trajnih i/ili privremenih psiholoških, socijalnih i ekonomskih poteškoća. U poredbi s odraslijim majkama Osoffski i Hann, ukazuju da adolescentne majke imaju više raspršena identiteta, manjak samostalnosti, češće su depresivne, imaju manjak samopoštovanja i poteškoće s povjerenjem u odnosima.
Postoje sasvim sigurni i važni pokazatelji da su majke u depresiji više emocionalno udaljene i neposvećene svojoj djeci, – štoviše, mnoge su od njih i u rastućemu riziku od fizičke agresije prema djeci, što zasigurno implicira i povišen rizik takve djece za afektivne probleme.
Siromaštvo i neimaština snažno doprinose problemu s kojim se sučeljava adolescentna majka. Ono povisuje rizik od velika broja okolnosti teškoća, uključujući nerijetko život na rubu zakona, česte promjene mjesta boravka, teškoće u dnevnim obvezama, teškoće u podizanju djece te manjak emotivne i socijalne podrške.
Uz tako visokorizično socioemocionalno ozračuje u okviru kojega adolescentni roditelji žive uz svoje dijete postoje i pokazatelji problematike u kognitivnome području.
Mnoge adolescentne majke malo razgovaraju sa svojom djecom. I može se očekivati da i djeca slabo verbaliziraju. Živeći u siromašnu kognitivnom okruženju, nesumnjivo su takva djeca izložena povišenu riziku da razviju smetnje ponašanja i/ili učenja, naročito pri ulasku u organizirane sustave školovanja.
U mnogim studijama adolescentne majke opisane su kao one koje imaju manje znanja o razvojnim potrebama i razvojnome usmjerenju svoje djece u odnosu na odraslije majke. Posljednja istraživanja Fusrtenberga, Baranowskog, Schilmoellera i Higginsa pokazuju da poučavanje o roditeljstvu može znatno smanjiti rizik za razvojne probleme djece.
Unatoč problematici adolescentnoga roditeljstva čini se da neke mlade majke i njihova djeca ipak idu dobro. Razlozi uspješnoga adolescentnog roditeljstva nalaze se u brojnim čimbenicima, od kojih je svakako jedan od ključnih – podrška mladim roditeljima bilo u obitelji, prijatelja ili šire, pomoć i alternativna skrb druge osobe u kući, zatim mogućnost nastavka obrazovanja i kontroliranje fertiliteta.
Samopoštovanje je sljedeći vrlo važan čimbenik uspješnosti adolescentnoga roditeljstva. Što se mlada majka bude osjećala bolje prema samoj seb, to će zasigurno biti i bolje raspoložena prema svome djetetu. Više je problematičnoga roditeljstva nađeno u relaciji visoke razine depresivnosti majke i niske razine samopoštovanja.
Unatoč teoretskim razlikama kojima se pokušava konceptualizirati odnos roditelj : dijete postoji slaganje da je glavna komponenta uspješna roditeljstva -roditeljska osjećajnost (sensitivity). Osjećajno ponašanje roditelja uključuje sposobnost provođenja prikladnih odgovora na dječje signale, posebno na (najvažniji od njih) dječji plač. Roditelj mora uočiti potrebu djeteta, interpretirati je ispravno i dati joj prikladan odgovor na učinkovit način.
Emocionalno zreli parovi koji imaju dijete uglavnom uspješno prebrođuju probleme koji su, prije svega, vezani uz adolescentnu dob i stresne događaje koji mladu osobu prate u sklopu te problematike. Upravo je zato sposobnost adolescenata za uspješno roditeljstvo predmetom mnogih ispitivanja. Adolescent u zamahu svoga fizičkog, psihičkog i socijalnog razvoja nerijetko je sam sebi problem, što proizlazi iz teškoća većinom psihosocijalne naravi. Takav može imati umanjene sposobnosti za “osjećajno roditeljstvo”, sa nesumnjivo dalekosežnim posljedicama za razvoj djeteta.
Utjecaj adolescentnog roditeljstva na razvoj djeteta
Istraživanja su pokazala da adolescentne majke često imaju manje znanja o razvoju i potrebama djeteta. Tijekom praćenja adolescentnih majki za vrijeme rata u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, uočene su sljedeće pojave:
- Niži stupanj znanja o osnovnim potrebama djeteta (kada dijete treba početi sjediti, hodati i govoriti).
- Povećana učestalost emocionalnih poteškoća i manja učestalost depresije.
- Manja interakcija s djetetom – smanjena uspostava kontakta kroz pogled, smiješak, nježne dodire ili igru.
- Rjeđi pokušaji djeteta da uspostavi kontakt s majkom.
- Kraće trajanje dojenja.
- Niža sposobnost prepoznavanja djetetovih signala (razlog plača, potrebe).
- Smanjeno samopouzdanje i samopoštovanje majki.
- Veća percepcija roditeljske odgovornosti kao tereta.
Podrška adolescentnim majkama
Kako bi se smanjili negativni utjecaji adolescentnog roditeljstva, nužna je psihosocijalna podrška koja uključuje edukaciju o ranom razvoju djeteta, emocionalnu potporu i pristup zdravstvenim uslugama.U programu psihosocijalne pomoći njima je posvećena posebna pozornost i pojačana skrb.
| RIZIČNE SKUPINE – SAŽETO: |
|---|
|
|---|
ZNACI UPOZORENJA
Odnos majke prema djetetu odražava se već tijekom trudnoće, stoga redovitost ginekoloških kontrola može biti jedan od pokazatelja budućeg odnosa sa novorođenim djetetom. Izostanak ili neredovitost kontrola tijekom trudnoće predstavlja značajni pokazatelj budućih poremećaja.
Duljina dojenja, redovita profilaksa slabokrvnosti i rahitisa također odražavaju kvalitetu ranoga odnosa između majke i djeteta. Njihova zastupljenost umanjuje rizik zanemarivanja i drugih poremećaja u ranome odnosu.
Za usklađenost u međusobnoj komunikaciji važno je da majka razumije poruke koje šalje dijete, da razumije i zadovolji iskazane potrebe. Majke koje imaju viši stupanj formalne naobrazbe i više znanja o razvoju djeteta uspješnije ostvaruju komunikaciju sa svojim dojenčetom i znatno rjeđe ih zanemaruju.
Oskudna komunikacija između majke i dojenčeta (držanje djeteta, igra, glasovna komunikacija, dodiri, razmjena emocija) može biti znakom težeg poremećaja ranog odnosa.
Posebno rizičnu skupinu čine adolescentne majke (dob do 19 godina) zbog znatno veće učestalosti poremećaja u komunikaciji s djetetom, znakova zanemarivanja, niže razine poznavanja potreba i razvoja djeteta (koje je mlijeko najbolje, kada dijete počne sjediti, kada prohoda i kada progovori), izostanka odvođenja na liječničke preglede i davanja D vitamina, češćih kožnih infekcija njihove djece i slabije procijepljenosti.
Majke koje puše češće zanemaruju osobnu higijenu, higijenu djeteta i prostora u kojemu borave i češće imaju muževe koji su također higijenski zapušteni. Djeca majki koje puše češće obolijevaju od bolesti dišnih putova. Zbog svega navedenog pušenje majke može biti još jedan od indikatora poremećaja u ranome odnosu majka : dijete u ispitivanoj populaciji.
Zanemarivanje dojenčadi odražava dubok poremećaj u ranim vezama između majke i njezina dojenčeta. Najpouzdaniji indikatori navedenoga poremećaja jesu higijenska zapuštenost majke i/ili djeteta, prezaštićenost djeteta, neprepoznavanje razloga plača djeteta i izostanak njegovog dovođenja na preventivne preglede. Majke iz te skupine imaju češće prisutne simptome PTSP-a, poteškoće prilagodbe, poteškoće osamostaljivanja, emocionalne poteškoće te manjak samopoštovanja i samopuzdanja. Češće je tu riječ o adolescentnim majkama. U njihove djece znatno se češće nalazi nedostatna i nekvalitetna komunikacija s dojenčetom, manjkava procijepljenost, nedavanje D vitamina, slabokrvnost, kronični proljevi, kožne infekcije i učestale upale dišnih putova. Time se utvrđuje praktična vrijednost tih indikatora poremećaja ranih veza u svakodnevnome radu profesionalaca koji rade s malom djecom i njihovim obiteljima. Prisutnost nekih od navedenih i lako uočljivih indikatora treba biti jasno upozorenje da se neodložno obrati pozornost na odnos majke i njezina djeteta te da se istraže uzroci uočenih poremećaja.
Rani odnos između roditelja i djeteta temelj je za zdrav emocionalni i socijalni razvoj. Podrška roditeljima, osobito u rizičnim skupinama, ključna je za osiguranje pozitivnih ishoda. Stručnjaci trebaju prepoznati znakove upozorenja i pružiti potrebnu pomoć kako bi se izbjegli dugoročni negativni učinci.
Putem LittleDot aplikacije možete se jednostavno povezati s vrhunskim specijalistima za dodatne savjete i konzultacije. Medicinski tim stručnjaka stoji vam na raspolaganju za sva vaša pitanja i podršku u donošenju najboljih odluka za zdravlje vašeg djeteta.
