Unatrag desetak godina se u razvijenim zemljama sve češće govori i piše o bezpelenaštvu. Posljedično, sve je veći broj roditelja koji ga prakticira u različitim varijantama, no još uvijek ovakav pristup u našoj sredini predstavlja rijetkost. O čemu je riječ?
U velikom broju kulturološki i ekonomski bitno različitih sredina se pelene ne koriste. Majka je manje-više neprekidno u bliskom kontaktu s djetetom i dosta se lako uspostavlja prepoznavanje djetetovih signala o potrebi mokrenja ili defekacije. Roditelj, odgovarajući na navedene signale, postavlja dijete u primjerenu poziciju za obavljanje nužde – najčešće tako da ga drži u položaju sjedenja na podlakticama iznad površine gdje je primjereno odlaganje mokraće i stolice. U nerazvijenim sredinama, gdje se nužda u pravilu obavlja u prirodi to je prirodni okoliš- livada ili slivnik za kišu na cesti. U razvijenim sredinama to je WC školjka ili lavabo. I odista, za razliku od djece koja koriste pelene, bezpelenaši brzo uspostavljaju kontrolu vršenja nužde. Korištenje pelena se smatra glavnim uzrokom kasnije uspostave kontrole, nerijetko se pelene koriste i tri godine.Odgovori stručnjaka o adekvatnosti, mogućoj koristi ili štetnosti ovakvog pristupa su vrlo različiti i ukazuju da o ovoj temi nema jedinstveno prihvaćenog stajališta, dijelom i zbog toga što nema sustavnih znanstvenih studija koje razmatraju sve aspekte ove kompleksne priče.
Razmatrajući sa stajališta ranog emocionalnog razvoja, nedvojbena je korist od upućenosti roditelja na prepoznavanje djetetovih signala i iskazivanje spremnosti da pruži djetetu adekvatan odgovor. Time dijete spoznaje da ga majka razumije i da će zadovoljiti njegove potrebe. Ovaj proces je od neizmjerne važnosti za rani emocionalni razvoj i formiranje tzv. sigurnog tipa privrženosti koji predstavlja temelj duševnog i tjelesnog zdravlja u odrasloj dobi. No suvremeni uvjeti življenja su učinile promjene koje mogu remetiti ovaj proces. Prije svega postoji trend kasnijeg rađanja (prosječna prvorotka u Hrvatskoj ima 26 godina), izgubio se tradicionalni način života u kojem je više generacija živjelo pod istim krovom i osiguravalo međusobnu potporu. Dobna razlika između generacija je sve veća a mladi nerijetko žive daleko od svojih roditelja i ostale rodbine. Prepušteni sebi i ubitačnim životnim i radnim zahtjevima majke često nemaju dovoljno samopouzdanja, sigurnosti a niti vremena da budu u harmoničnom, neprekidnom kontaktu sa svojim djetetom. U tim slučajevima, neuspješnost u prepoznavanju djetetovih signala, naročito u prvim mjesecima života, može biti dodatni izvor frustracije. Vjerujem da je to razlog što dobar dio majki s bezpelenaštvom započinju kasnije kada su uspostavljeni skladni odnosi s djetetom i kada su signali očigledniji i razumljiviji. Postoje djeca “teškog” temperamenta, psiholozi kažu da bi se takva djeca trebala rađati s knjižicom uputstava, jer što god roditelj pokušava uvijek je nezadovoljan i protestira. U tom slučaju je malo vjerojatno da će se moći uspostaviti uspješna suradnja u uspostavi kontrole vršenja nužde. Zaključno, kada je riječ o emocionalnom zdravlju roditelja i djeteta, treba poštivati individualnost roditelja i djeteta te krenuti s bezpelenaštvom kada se procijeni da su svi dionici spremni za učenje.
Kulturološke razlike u pristupu vršenja nužde (način, mjesto, odlaganje produkata) su na globalnoj razini velike i svakako ih treba poštivati.
Biološki gledano, zadržavanje produkata velike i male nužde na koži i spolnim organima može donijeti samo nevolje. Situacija je značajno povoljnija za djecu u pelenama i onu bez pelena obzirom da većina domaćinstava u razvijenim zapadnjačkim kulturama ima tekuću vodu i visoke higijenske standarde. U nerazvijenim zemljama, gdje toga većinom nema, glavni problem su crijevne zarazne bolesti i upale mokraćnih organa.
Fiziološki, primjerenije je pražnjenje crijeva u prignutom, odnosno čučećem položaju koji omogućava lakše i učinkovitije pražnjenje crijeva. U prilog tome govore i zapažanja da dojenčad koja se nauče na ovaj način prazniti crijeva imaju manje problema s kolikama (dojenačkim grčevima). Treba imati na umu da se vjerojatno tisućama godina pelene nisu koristile, stoga je za očekivati da smo evolucijski bolje prilagođeni odrastanju bez pelena nego sa njima. Stoga nije realno očekivati zdravstvene – neurorazvojne poteškoće zbog nekorištenja pelena.
Ekološki gledano, kada je riječ o jednokratnim pelenama, postoji globalni problem odlaganja biološkog (potencijalno zaraznog) otpada i najlona. S druge strane, platnene pelene također imaju ekološki utjecaj obzirom na prozvodnju i odlaganje deterdženata te produkciju ugljičnog dioksida koji nastaje u proizvodnji električne energije koja se koristi za pranje.
I konačno, ekonomska korist bezpelenaštva (za roditelje) se čini nedvojbena, no smanjenje proizvodnje pelena ima negativne (no značajno manje) posredne učinke.
Stoga u zaključku se može prepoučiti ova metoda ako je prihvaćaju roditelji i dijete i ako se pritom osjećaju dobro i slobodno.
Proširite znanje o temi za zdravlje Vašeg djeteta
