Tko god je zavirio na dječje bolničke odjele mogao je svjedočiti dirljivim trenucima rastanka roditelja od svog bolesnog djeteta. Odista se čovjek ne može odrediti čija je patnja pri tome veća; malenog djeteta koje u plaču, obliveno suzama sa izrazom lica koje odaje neizmjerni strah i nerazumijevanje za ono što mu se događa; ili onog tek nešto većeg djeteta koje u plaču poručuje „Mama, ne daj me!” ili pak majke ili oca koji s nijemim grčem na licu nastoje ne pokazati svoje osjećaje. Što sve leži iza ovakvih scena i zašto se one događaju?
Roditelj i dijete
Majka i dijete su nedjeljiva cjelina. Što god se događa u jednoga od njih trenutno i snažno se odražava na drugoga. Stoga bol i patnja roditelja (u dojenačkoj dobi je to najčešće majka) se snažno odražava i na zdravlje djeteta. Osjećaj bespomoćnosti, napuštanje djeteta kada mu je najpotrebniji i nemogućnost ispunjenja roditeljske zadaće zaštite vlastitog djeteta stvara teret s kojim se teško nosi većina roditelja. Dijete je egzistencijalno ovisno o pomoći drugih, bez pomoći bližnjih ne može preživjeti. Stoga je i razumljivo da svako razdvajanje od roditelja izaziva strah od životne ugroženosti. Apsurdno je da okolina smatra kako je sve što se događa u najboljem interesu djeteta te da je dijete zaštićeno – bolest će se liječiti, dijete će dobijati njegu i hranu i na koncu će ići kući svojim roditeljima. Naizgled, sretan završetak kojeg viđamo svaki dan u našim bolnicama.
Koliko dijete razumije što se događa u okolini?
Još uvijek je široko uvriježena predrasuda da maleno dijete ništa ne razumije te da sve što se događa ionako pada u zaborav. No što se događa u djetetu, u njegovom svijetu koji komunicira sa okolinom putem emocija? Naime, složit će se svi, maleno dijete vrlo malo toga može razumjeti što se događa i što će se događati. Ono samo osjeća da se nenadano nešto promijenilo, da je bolesno te da su njegovi roditelji prepuni straha, brige i tuge. Nestaju njemu toliko potrebni osjećaji sigurnosti, zaštićenosti, vedrine i vjere u budućnost vlastitog djeteta. Stručno govoreći, događa se duboka emocionalna pozljeda, s kojom se teško može usporediti stres kojeg izaziva tjelesna bol ili neugoda. O traumatičnosti ovih događanja možemo zaključivati na temelju promijenjenog ponašanja djeteta nakon povratka iz bolnice i po tome što ovaj događaj ostaje urezan u sjećanje doživotno. Suvremena istraživanja razvoja mozga ukazuju na štetni utjecaj ovako teških stresova na zdravlje u odrasloj dobi. Poznato je da stres u najranijoj dobi kasnije, u odrasloj dobi, povećava učestalost srčanog infarkta, nasilničkog ponašanja u obitelji, depresije i bolesti ovisnosti. Veći broj stresova u prvim godinama života povećava izglede za navedene poremećaje 3 – 4 puta.
Razvoj mozga djeteta i osjetljivost na stresne događaje
Razlozi za ovako visoku razinu osjetljivosti na stresne događaje leže u zadivljujućim procesima koji se odvijaju skriveni od očiju roditelja i nas koji nastojimo skrbiti za zdravlje djece. Naime, po rođenju mozak djeteta teži svega jednu četvrtinu težine mozga odraslog. U prvim godinama mozak se još “rađa” – moždane stanice nastaju, putuju na svoja konačna odredišta, sazrijevaju i međusobno se povezuju stvarajući složenu mrežu kojom putuju podražaji. Jednim dijelom je ovaj proces određen našim nasljeđem no velikim dijelom je u ovisnosti o podražajima iz okoline – o doživljajima koje dobijamo u svakodnevnom procesu njege i iskazima ljubavi. Bez tih doživljaja nije moguć razvoj u zdravu odraslu osobu. Može se reći da su doživljaji hrana za mozak.
No i prekomjerna stimulacija remeti ovaj proces. Tako se ne preporuča gledanje televizije u prve 2-3 godine života obzirom da dijete dobija nekontroliranu količinu podražaja i poznato je da povećava učestalost poremećaja pažnje i koncentracije, hiperaktivnosti, poteškoće čitanja sa razumijevanjem i depresije u odraslijoj dobi. Stresni događaji, kao što je osjećaj životne ugroženosti, duboko remete opisani proces.
Mi danas možemo točno odrediti kakve se kemijske promjene događaju u mozgu pod utjecajem stresa. Suvremenim dijagnostičkim tehnikama možemo vidjeti da takvi događaji trajno mijenjaju izgled pojedinih dijelova mozga, mijenja se arhitektura mreže – ona postaje siromašnija (rjeđa), a aktivnost pojedinih dijelova mozga se mijenja.
Plač djeteta i samozaštitni mehanizmi obrane od stresa
Govoreći o ovoj temi ne može se zaobići tema dječjeg plača. Naime kako bi sebi osiguralo opstanak u kriznim situacijama, dijete posjeduje iznimno učinkovit mehanizam kojim sebi osigurava tuđu pomoć. Tisućama godina se razvijao ovaj mehanizam i svi smo na neki način postali osjetljivi na signal dječjeg plača. Osjećamo nelagodu i poriv pružiti pomoć i utjehu. Slijedom hormonskih promjena koje se u majci događaju tijekom trudnoće i poroda receptori za plač vlastitog djeteta su posebno osjetljivi. Osjetljivi su do te mjere da majka ne mareći za vlastiti opstanak nastoji spasiti dijete. I objektivno je riječ o vrlo snažnom podražaju, naime već u prvim mjesecima glasnoća plača nerijetko prelazi razinu od 100 decibela. Za usporedbu, to je razina buke koju proizvodi pneumatski čekić kojim radnici razbijaju beton! Naravno, tek u tom kontekstu možemo shvatiti koliko je snažni podražaj kojeg u roditelja izaziva plač njihovog djeteta.
U bolesti, kada dijete treba pojačanu skrb i prisutnost roditelja, u tako vulnerabilnoj fazi, događa se stres razdvajanja i osjećaj životne ugroženosti. Samozaštitni mehanizmi obrane od stresa su nerazvijeni pa je time osjetljivost na stres veća. Na emocionalnoj razini dijete gradi sliku o sebi i svijetu koji ga okružuje; kako svijet funkcionira i kako može komunicirati s okolinom. Gradi se osjećaj samopouzdanja i povjerenja koji traje do kraja života. Razdvajanje od roditelja narušava temelje ovog procesa i kasnije može dovesti do osjećaja manjka samopouzdanja, neshvaćenosti, nemogućnosti razumijevanja osjećaja drugih, ograničenja mogućnosti surađivanja sa drugima i manjkom ljubaznosti.
Napredne sredine su prepoznale značaj ovih događanja te dozvoljavaju boravak roditelja uz dijete čak i u jedinicama intenzivne skrbi. Struka pokazuje da prisustvo roditelja povoljno utječe na ozdravljenje i oporavak djece. Pomislite samo koliko topline i ljubavi treba djetetu koje se rodilo sa 700 grama? Dok leži u inkubatoru sa brojnim cjevčicama i sondama, na stroju za umjetno disanje uz brojne dijagnostičke i terapijske zahvate… Sudjelovanje roditelja u njezi, osim blagotvornog utjecaja na izlječenje i oporavak djeteta, donosi bolju razinu njege, te može pomoći u rasterećenju osoblja bolničkih odjela.
Što kaže Konvencija o pravima djeteta?
Razdvajanje djeteta od majke, nažalost, najčešće započinje neposredno nakon poroda.
Traumatičnost razdvajanja majke i djeteta nakon poroda, uvriježena praksa hranjenja novorođene djece adaptiranim nadomjesnim mliječnim pripravcima i čajem, te zanemarivanjem prirodnih procesa adaptacije djeteta i majke narušavaju se temeljna prava djece i roditelja – pravo na neodvajanje od roditelja (Konvencija o pravima djeteta, čl.9.) i pravo na nedopuštanje samovoljnog ili nezakonitog miješanja u njegov privatni život i obitelj (Konvencija, čl. 16). Potkopavanje temelja u najranijoj i najvulnerabilnijoj fazi (poremećaji u emocionalnom razvoju, prestanak dojenja) je suprotna najboljem interesu djeteta (Konvencija, čl. 3 i čl. 24 t. 2) i obvezi sprovođenja djelotvornih i odgovarajućih mjere za otklanjanje tradicionalnih postupaka koji štete zdravlju djece (Konvencija, čl. 24, t. 3).
Što nam je za činiti?
Vjerojatno ne postoji društvo u kojem vlada takvo blagostanje da sve potrebe mogu biti zadovoljene. Zapravo, što je društvo siromašnije to je bitnije izgraditi prioritete i zaštititi najugroženije. Koliko god se naše društvo deklarativno odredilo prema djeci kao skupini od posebnog značaja prema etičkim, moralnim i ekonomskim standardima svjedoci smo da se konkretnim aktivnostima nedostatno uvažava njihova posebnost, vulnerabilnost i vrijednost. Stoga je nužno da se svi založimo za ostvarenje optimalnih uvjeta za rast i razvoj djece; svi građani, stručnjaci, lokalne zajednice i vlada.
Omogućavanje boravka roditelja uz dijete u bolnici je odista jedan mali korak kojeg možemo i moramo napraviti na tom putu. Savez društava Naša djeca Hrvatske je u protekloj godini načinio krupni iskorak u svojoj akciji „Zajedno za osmjeh djeteta u bolnici” u kojoj su nabavljene sklopive fotelje-ležaljke za roditelje koje ne zauzimaju puno mjesta i pogodne su za bolničke sobe na pedijatrijskim odjelima.
Ukoliko imate dodatnih pitanja vezana uz omogućavanje boravka u bolnici uz dijete, putem LittleDot platforme možete kontaktirati prof. dr. sc. Milivoja Jovančevića za više informacija.
Nemate aplikaciju LittleDot?
Možete je besplatno preuzeti ovdje:
Proširite znanje o temi za zdravlje Vašeg djeteta
