LittleDot tim stručnjaka educira vas za zdraviji život djeteta

Što činiti kada dijete namjerno zadržava stolicu, iako mu je to bolno i neugodno? Dr. Jovančević objašnjava mehanizme koji do toga dovode i kako pomoći djetetu.

Koji put se u kasnijoj dječjoj dobi (predškolska ili rana školska dob) događa da dijete namjerno zadržava stolicu. Kod napona dijete cupka, stiska nožice, plače, čime izaziva burnu reakciju okoline. Izvrsno, “prekidač” i ovdje radi. I što više zamolbi da sjedne na zahod; ili što više prijekora – to je veća potreba za roditeljskom reakcijom i pažnjom. Zadržavanjem stolica postaje tvrđa pa defekacija, kada i nastupi, postaje bolna. Jedan razlog više da se suspregnu pozivi za defekaciju.

Često se događa da formirani dio stolice dijete ispusti van dopola i potom ga vrati natrag pri čemu stalno prlja gaćice. Zbog straha od defekacije djeca počinju izbjegavati hranu jer postaju svjesna da što više jedu imaju i više problema s defekacijom. Naravno da roditelji teško ostaju smireni kada dijete školske dobi stalno ima zamazane gaćice i širi neugodan miris. Polako gube kontrolu nad svojim emocijama i počinju sumnjati u organsku bolest djeteta. Često misle da je njihovo dijete psihički nedovoljno razvijeno, a jedan dio njih sumnja na neurološke bolesti ili bolest debelog crijeva.

Zbog neredovitog pražnjenja u crijevu se nakupljaju fekalne mase i šire debelo crijevo, čime se smanjuje njegova sposobnost potiskivanja sadržaja prema izlaznom dijelu te uzrokuje da se zastoj stolice pogoršava. Ovdje je opisano kako se isprepliću problemi tjelesne i emocionalne naravi; kako se zbog primarno emocionalnih razloga događaju promjene (širenje debelog crijeva, stvrdnjavanje stolice, pogoršanje opstipacije) koje povratno dalje pogoršavaju emocionalne probleme i uzrokuju začarani krug iz kojeg je katkada teško izaći.

Emocionalni pristup roditelja mora biti potpuno neutralan, ni topao ni hladan. Zapamtite, roditeljske emocije “hrane” ovaj problem. Stolica se mora regulirati i uobičajeno se daju sredstva za razmekšavanje stolice (mliječni šećer) kako bi postala rijetka, kašasta i uvodi se prehrana s puno ostataka (time se povećava masa koju crijevo potiskuje van i priječi se zastoj stolice zbog malog volumena unesene hrane). Takvu stolicu nije moguće zadržavati, a defekacije više nisu bolne kao kod tvrde stolice. Refleks straha od bolne defekacije s vremenom pada u zaborav i dijete nauči opuštati vanjski mišić debelog crijeva kada osjeti nagon na defekaciju.

Crijevo se postupno sužava i raste učinkovitost potiskivanja sadržaja. I u ovoj situaciji treba imati potpuno otvoren pristup djetetu i ne podcjenjivati njegove intelektualne sposobnosti. Svako upozoravanje djeteta da treba ići na toalet nosi poruku: ti nisi sposoban shvatiti da trebaš ići na toalet; ili ne znaš kako ćeš riješiti svoj problem; ili ne smeta te da si umazan i da zaudaraš. Poruka je strašna; govori djetetu da je nesposobno preuzeti odgovornost za elementarnu funkciju svoga tijela, da je mentalno zaostalo te donosi strašan osjećaj krivnje. Sve to pada na primarno krhku emocionalnu podlogu i dijete se osjeća još lošije. Tada rabi prirodni refleks – još se čvršće privija uz majku i oca: problem se pogoršava, a roditeljske emocije postaju još žešće – zatvarajući začarani krug.